Pozdrav Nevene.
Pozdrav tebi i čitaocima.
Za početak kao po običaju, predstavi nam članove benda i reci nam šta vi to svirate, u koji žanr se svrstavate?
Članovi benda su Stefan Skrobonja na bubnjevima s kojim sam još u osnovnoj školi počeo svirati, Vedran Savić na bass-u koji mi je bio prvi komšija od moje treće godine i Lazar Jović koji je kao vokal bio ta puzla koja nam je falila.
Kasnije se na ritam gitaru priključio bivši fan a sadašnji član Marko Tubić koji povremeno odsvira i koju tercu meni, Nevenu Đuriću na solo gitari.
Kada je sve počelo, otkuda ljubav prema muzici?
Odrastao sam u kući punoj muzike. Moj stari je kao mlad imao rock bend, pisao pjesme, radio aranžmane a kasnije postao i estradni menadžer.
Tu je i sestra koja je od desete godine po Evropi kupila prve nagrade na takmičenjima za klavir, pa kasnije i vokal. Tako da mi je muzika od malena jako bliska i prisutna u životu. Mene su upisali u nižu muzičku, za gitaru.
Prve četiri godine mi je išla samo teorija, a što se gitare tiče reći ću samo da je pri svakom vježbanju završavala sa novom ogrebotinom od strane nekog tvrdog objekta.
Tu se pojavljuje “guitar hero” igrica za telefon, sa midi trakama rok klasika koji su brzo ušli u uho.
Jedan dan sve te pjesme skinem u originalnim izvedbama i najviše su me privukle one mračnije i muzički kompleksnije i tako zavolim metal.
Taman u to vrijeme Skrobonja dobija bubanj, i mi počinjemo s nekim probama gdje smo svo vrijeme “improvizovali” što je s vremenom urodilo plodom jer smo skroz spontano naučili svirati i zapravo sam tako i počeo komponovati svoju muziku, jer tuđu nisam znao naučiti.
Pošto sam na raspustu krenuo skidati Maidene, klasika u muzičkoj mi je odjednom postala manje komplikovana i počinjem dobijati dobre ocjene i iz gitare.
Negdje sam procitao da ste se bazirali vise na autorske stvari?
Bavimo se autorskim radom koliko nam vrijeme i finansije dozvoljavaju. Imam dosta pjesama u fioci. Zapravo većina pjesama koje izdajemo sada su nastale tokom moje osnovne i srednje škole.
Želim spomenuti da i sve obrade koje sviramo su takođe djelom autorski rad, jer pjesme koje volimo ali su nam “mekane”;, sviramo na svoj način, u svom tempu i svom aranžmanu.
Nastupali ste već na dosta festivala, da li vam je neki od njih ostavio poseban utisak i zašto?
Festivalske svirke su nam daleko najdraže.
Veliki profesionalni razglasi, grandiozna rasvjeta, puno energične publike i bina na kojoj svi imamo dovoljno mjesta za svaku vrstu “koreografije”.
Od svih festivala najdraži nam je ipak, naš lokalni: “Banjalučki Dani Piva” (kasnije Dani Muzike).
Ljeto, Kastel, legendarni izvođači i ta čast da se s njima dijeli bina.
Da li si ikad razmišljao o tome šta bi u tvome gradu poboljšalo i unaprijedilo status rock kulture,
muzičara i generalno bendova?
Čini se kako nema dovoljno prostora za rock kulturu i da je uvijek nekako potisnuta i izolovana,
smatraš li to direktnom krivicom pripadnika rock kulture ili je isključivo takvo stanje društva?
Ne želim da mračim, ali evidentno je da je godinama sve manje lokala u gradu u kojima se može nastupati sa nekom alternativnijom muzikom. Podrška medija je minimalna, a tv ili radio emisije koje bi promovisale lokalne novitete sa scene su skoro nepostojeći.
E sad, da li je do njih ili ipak do publike koje jednostavno ima sve manje?
Možda da ima publike za sve to, toga svega bi i bilo više.
Podršku grada, države i slično ne treba ni pominjati. Kultura im je manje bitna od sporta, muzika je zadnja rupa na sviralu a alternativna muzika nije ni u opticaju da se pogura.
Jedino što bi moglo pomoći je ulaganje i u taj segment dovoljno da neke nove generacije imaju priliku da se upoznaju sa tim kulturama, da bi jednog dana imali veću zajednicu ljudi zainteresovanih za takvu vrstu umjetnosti.
Da imate priliku nastupiti sa nekim velikim svjetskim bendom po vlastitom izboru, koji bend bi ti
lično izabrao?
Iako sam se vremenom malo udaljio od heavy metala i otišao u ekstremnije žanrove poput technical i brutal death metala, meni su i dalje Mejdeni na prvom mjestu, pa 10 mjesta praznih, pa se dalje redaju ostali. Imao sam tu sreću da ih više puta gledam uživo i svaki put su me oduvali scenografijom, energijom i naravno sviranjem. I jedan su od rijetkih bendova koji tolike godine
traju u relativno istoj postavi, koji nemaju nikakve skandale vezane za njihov rad i koji i dalje izdaju novi materijal koji nije komercijalizovan ili isforsiran u bilo kojem obliku.
Poznato mi je da si ti ljubitelj automobila, kako se uklapaju automobili i gitare?
Vrhunski, na engleskom se čak i rimuju! Zvuk motora je uvijek išao dobro uz distorziju. Mada meni se vežu zbog još jedne stvari.
Volim ih iz istog razloga. U isto vrijeme imaju svoju svrhu i možeš ih koristiti i na taj način uživati u njima a s druge strane su čista umjetnost. Fino dizajniran automobil ili fino dizajnirana gitara su mi tako lijepi za posmatrati, a s druge strane mogu uživati i u onom za šta koriste. Volim ja i lijepu sliku ili statuu ali nit’ svira niti je mogu provozati.
Ima li kakvih nastupa uskoro na pomolu, ili nekih novih projekata?
Kako prilazimo tridesetoj sve se dešava kao u nekom sitkomu. Jednostavno imamo poslove sa strane, porodicu tako da sve manje imamo vremena za sviranje, mada i dalje živimo za aplauz i binu tako da se potrudimo da se bar jednom mjesečno potrpamo u auto i zapalimo u neki gotivan lokal ili festival i radimo ono što znamo najbolje. (Prebrzo i traljavo svirati ex-yu hitove).
Gdje vas ljudi mogu pratiti (linkovi) i imaš li nešto za dodati za kraj?
Najaktivniji smo na instagramu (@racijarnr) mada nismo ni tu nešto aktivni ali se bar nije skupila paučina i prašina kao na FB.
Takođe sve naše pjesme su na našem YT kanalu (Racija Music) a ako ćemo u korak s vremenom moraće se i tik tok otvoriti!.
Nadam se da će nastati lijepa priča od ovog portala, i da ćemo jednom ovo sve ponoviti u nekom podkastu jer ko će natjerati ovu novu generaciju da ovoliko čita? (Sam sam takav).